Kognitivno-bihejvioralna terapija

Kognitivno-bihejvioralna terapija (eng. Cognitive Behavioral Therapy – CBT) predstavlja naučno utemeljen psihološki pravac, za kojeg su istraživanja pokazala da je efikasan za veliki broj problema. Prema ovom pristupu, izuzetno je važna saradnja klijenta i psihoterapeuta, a sama psihoterapijska škola je usmjerena na mijenjanje disfunkcionalnih misli radi postizanja željene promjene u osjećanjima i ponašanju.

Racionalno-emotivna bihejvioralna terapija (REBT)

Racionalno-emotivna bihejvioralna terapija (eng. Rational emotive behavior therapy – REBT) je prva i izvorna forma kognitivno-bihejvioralne terapije. Osnovna premisa REBT-a je da kočeće emocije i disfunkcionalna ponašanja nisu rezultat nepovoljnih okolnosti, nego načina na koji ljudi konstruišu svoj pogled na te okolnosti. Na taj način, kroz promjenu razmišljanja i uvjerenja, možemo se i osjećati bolje i ponašati zdravije.

REBT spada među najefikasnije i najbrže terapije, edukativna je i usmjerena na specifične ciljeve. Napredak prema ciljevima se stalno mjeri i vrednuje, te se ističu pomaci i uspjesi klijenata. Krajnji cilj terapije je da klijent nauči da stečena znanja i vještine primijeni u svom svakodnevnom životu, i na nove situacije koje trenutno nisu bile u fokusu terapije. Terapeuti KBT rade sa pojedincima, porodicama ili grupama.

“Ljudi nisu uznemireni događajima samim po sebi, već svojim viđenjem tih događaja” – Epiktet

Terapija prihvatanjem i posvećenošću

Terapija prihvatanjem i posvećenošću (eng. Acceptance and Commitment Therapy – ACT) predstavlja treći talas kognitivno-bihejvioralne terapije i terapiju ponašanja, čiji je cilj pomoći pojedincu da smanji nepotrebnu patnju i da gradi srećniji i smisleniji život. ACT model podrazumijeva da su procesi koji se nalaze u temelju nekog problematičnog ponašanja zajednički svim ljudima, te da je zbog toga važno da terapeut i klijent budu na istom nivou u terapijskom odnosu.

Osnovni cilj ove psihoterapijske škole je pomoći klijentu da nauči živjeti u sadašnjem trenutku, a u skladu sa ličnim vrijednostima i ciljevima konkretnog klijenta. ACT psihoterapeut, zajedno sa klijentom, otkriva njegove vrijednosti, uči ga kako da se posveti djelovanju u skladu sa tim vrijednostima, te kako da se odnosi prema preprekama koje se pojavljuju na putu do unaprijed određenih ciljeva.

“Ne možete zaustaviti valove, ali možete naučiti da surfate” – Jon Kabat-Zinn

POSEBNO SADA NEKA IDU RUBRIKE NAREDNE POD REDNIM BROJEVIMA NAVEST CU

1. STRES

Stres predstavlja specifično psihofizičko stanje organizma do kojeg dolazi usljed izloženosti stresnim situacijama. Nastaje kao posljedica procjenje događaja, ocjene sopstvenih potencijala za reagovanje i odgovora na takve događaje. Smatra se da je stres stanje u kojem čovjek ne može da ispuni pretjerane zahtjeve koje mu okolina postavlja. Danas se vjeruje da mnogo veće zahtjeve od fizičke, pred nas postavlja psihosocijalna okolina. (Berger, 2002).

Faktore koji izazivaju stres, nazivamo stresorima, i oni mogu biti fizičke, psihološke ili socijalne prirode.

U savremenom životu neprekidno smo izloženi stresu: kada žurimo u školu, kada trebamo položiti važan ispit, kada smo ljuti, kada se svađamo sa prijateljima, kada imamo kratak rok za ispuniti neki zadatak na poslu, kada je hladno ili previše toplo, kada smo uznemireni, kada se bavimo sportom, kada smo bolesni… Emocionalne reakcije na stres uključuju strah, anksioznost, uzbuđenje, bijes, depresiju, itd.

Ako postavimo kavez, u kojem se nalazi miš, pored kaveza u kojem se nalazi mačka, miš će ubrzo uginuti. Miša će ubiti intenzivno i stalno prisustvo straha, bez da ga je mačka i dotakla (Brajša i Ozimec, 1982).

Naš organizam se nastoji prilagoditi stresorima i nadražajima koji na njega djeluju i to nazivamo adaptacijskim sindromom. Dakle, stres je povezan sa procesom adaptacije, koji je osnova života. Prevelik stres dovodi do raznih bolesti. Njemu su bili izloženi i naši preci, ali se ta pojava kvalitativno promijenila, jer sada stres dobija psihološki karakter, dok je ranije bio prije svega posljedica fizičkog naprezanja i borbe protiv prirodne okoline. Danas se čovjek može osjećati ugroženim, povrijeđenim ili frustriranim, ali ne može više reagovati u smislu borbe ili bijega, pa zbog toga fiziološka mobilizacija u organizmu gubi svoj smisao. Tako nastaje opterećenje za organizam koje šteti tijelu i može dovesti do oboljenja.

Emocionalni stres podrazumijeva da ako negativno emocionalno stanje traje dovoljno dugo, ono može usmjeravati fiziološke procese i mehanizme prema patologiji. Bilo koja uobičajena aktivnost, poput zagrljaja, kod čovjeka izaziva stres, ALI bez štetnih efekata. Dakle, potrebno je razlikovati štetni stres od stresa koji je sam život. Budući da ne možemo izbjeći stres, bitno je da naučimo da njime ovladamo. Emocionalni stres je neugodni emocionalni doživaljaj, te dugotrajna emocionalna napetost, koju izazivaju negativne emocije, može izazvati oboljenje.

U procesu adaptacije neka vanjska situacija nema za čovjeka nikakvo neposredno značenje, ona tek na osnovu unutrašnje interpretacije dobija odgovarajući značaj. Tek u psihičkoj sferi neka situacija dobija pravo značenje. Mi se možemo prema malim uznemirenjima ponašati kao da su opasnost za život, a mali negativni događaji mogu nam se činiti kao da su velike nesreće.

Važno je da čovjek, kroz psihoterapiju, nauči kako da prilagodi svoje emocionalne reakcije, tako da one više ne dovode do negativnih stresnih efekata.

2. ANKSIOZNOST

Anksioznost se definiše kao neprijatno stanje strepnje, tjeskobe ili iščekivanja. Osoba očekuje neku neodređenu ili zamišljenu opasnost, od koje nema doživljaj da će se moći zaštiti. Dok je strah emocionalni i tjelesni odgovor na prepoznatljivu opasnost iz spoljašnje sredine, za anksioznost vrlo često ne postoji neposredni uzrok u okruženju i ona se veže za čovjekova predviđanja u budućnosti.

Simptomi anksioznosti:

• Otežano ili ubrzano disanje
• Poteškoće sa pamćenjem
• Stomačni problemi
• Znojenje
• Poteškoće sa koncentracijom
• Glavobolja
• Ubrzan rad srca
• Nesanica
• Pretjerano razmišljanje
• Trnci po određenim dijelovima tijela
• Konstantna briga

Kako i zašto se javlja anksioznost?

Pojava anksioznosti se veže za subjektivnu procjenu opasnosti, nakon koje se naše tijelo sprema za „borba ili bježanje“ reakciju, prirodni naslijeđeni instinkt, stariji od nas samih, čija je funkcija preživljavanje.

Dakle, kada osjetite da Vam srce brže lupa ili da se znoje dlanovi, nije u pitanju abnormalna reakcija, nego prirodni evolucijski mehanizam, zahvaljujući kojem su naši preci uspjeli anticipirati opasnosti iz okoline. Ipak, ako se ovaj mehanizam budi u velikom broju situacija, koje objektivno nisu opasne ili ih drugi ne procjenjuju tako, vrlo je vjerovatno da problem ipak postoji.

Treba razlikovati uobičajeno osjećanje napetosti koje se javlja pred određene važne događaje, koje svako od nas s vremena na vrijeme iskusi, i poremećaje anksioznosti koji predstavljaju za osobu dugotrajnija i intenzivnija preplavljujuća stanja, praćena brojnim fiziološkim simptomima.

Poremećaji anksioznosti predstavljaju najučestaliji oblik emocionalnih poremećaja, a mogu se javiti u bilo kojem životnom dobu.

Poremećaji anksioznosti obuhvataju:

• Panične napade, sa ili bez agorafobije
• Generalizovani anksiozni poremećaj
• Opsesivno-kompulzivni poremećaj
• Posttraumatski stresni poremećaj
• Poremećaj socijalne anksioznosti
• Specifične fobije

Uobičajen ponašajni odgovor na pojavu anksioznosti je izbjegavanje kritičnih situacija koje predstavljaju povod za donošenje ovakvih procjena. Posljedično, uz svijest o sopstvenom ponašanju i osjećanjima, kao i doživljaju da ne žive život onako kako bi željeli, kod klijenata može da dođe i do pojave depresivnih simptoma.

Prvi korak ka prevladavanju anksioznosti jeste prepoznavanje sopstvenih predviđanja, promjena disfunkcionalnih uvjerenja i prestanak borbe protiv osjećanja i manifestacija anksioznosti (prestanak izbjegavanja, distrakcije i sl.).

3. PANIČNI NAPADI

Panični napadi su karakterisani iznenadnim i naizgled neobjašnjivim epizodama intenzivne uznemirenosti i straha, koji su praćeni različitim tjelesnim simptomima – ubrzan rada srca, otežano disanje, bol u grudima, gušenje, znojenje, vrtoglavica, drhtanje, obamrlost, zujanje, naleti vrućine ili hladnoće, slabost u ekstremitetima – kao i mnogim drugim fiziološkim senzacijama.

Ovakve epizode obično uključuju i različite kognitivno i emocionalne simptome, od kojih su strah od gubitka razuma i/ili kontrole, strah od smrti i doživljaj odvojenosti od sopstvenog tijela samo neki od njih.

Panični napadi mogu biti učestali (jednom sedmično ili češće) i obično traju nekoliko minuta (rijetko duže od 30 minuta), pri čemu se vrhunac anksioznosti dostiže nakon 10 minuta ili kraće. Panične epizode mogu biti povezane sa nekom specifičnom situacijom (npr. odlazak u gužvu, vožnja auta, i sl), dok se nekada može činiti kao da se one javljaju iznenada, bez prisustva zastrašujućeg stimulusa. Kognitivne i emocionalne manifestacije, kao što su strah od gubitka razuma i/ili kontrole, strah od smrti, te ponašajna potreba da se pobjegne iz situacije su osnovna obilježja neočekivanih paničnih napada. Ukoliko su panični napadi učestali i neočekivani, možemo govoriti o paničnom poremećaju.

Smatra se da panični napadi počinju u ranoj odrasloj dobi i da je njihov početak najčešće povezan sa stresnim životnim iskustvom. Nakon prvog napada panike, koji se, dakle, obično javlja u situacijama povećanog stresa ili usljed biološke ranjivosti, pojedinci sa paničnim poremećajem postaju pretjerano usmjereni na tjelesne manifestacije panike, nakon kojih, na kognitivnom planu, slijedi donošenje pogrešnih zaključaka o posljedicama i ishodima situacije u kojoj se nalaze (npr. “Doživjeću srčani udar”). Ovo je kognitivno-bihejvioralni model nastanka paničnog poremećaja.

Panični napadi sa agorafobijom

Prvi poriv, koji se kod pojedinaca javlja u ovakvim okolnostima, jeste da pobjegnu iz situacije u kojoj se trenutno nalaze, i to obično u sopstveni dom, nakon čega dolazi do smanjenja anksioznosti. Ovakav doživljaj kod pojedinaca stvara utisak da je njihov dom jedino sigurno mjesto, na kojem neće doživjeti panične napade.

Navedene ponašajne promjene mogu dovesti do pojave agorafobije, straha od bivanja na mjestu na kojem se može doživjeti panični napad (obično otvoreni ili zatvoreni prostori, poput mostova, tunela, autobusa, bivanja u masi i drugih), koji će dalje dovesti do gubitka kontrole, bolesti ili smrti.  Ovakva ponašajna izbjegavanja mogu značajno uticati na smanjenje kvaliteta života pojedinca, koje je nerijetko praćeno pojavom depresije i depresivnih simptoma. Otprilike jedna trećina do jedne polovine pojedinaca sa paničnim poremećajem ispunjava kriterijume za agorafobiju.

Tretman

Liječenje paničnih poremećaja, iz ugla kognitivno-bihejvioralnih terapija, obuhvata kontinuiranu psihoedukaciju, koja podrazumijeva: ponovno učenje disanja (informacije o posljedicama hiperventilacije i pravilnog regulisanja ravnoteže kiseonika i ugljen-dioksida u mozgu), trening relaksacije, prestanak izbjegavanja i korištenja sigurnosnih ponašanja, identifikaciju i promjenu disfunkcionalnih uvjerenja i katastrofičnih predviđanja, kao i mnoge druge kognitivne i bihejvioralne strategije.

4. DEPRESIJA

Depresija je emocionalno stanje praćeno velikom tugom, lošim slutnjama, osjećanjem bezvrijednosti, bespomoćnosti i krivice, povlačenjem od drugih, nesanicom ili hipersomnijom, gubitkom ili povećanjem tjelesne težine i polne želje, te gubitkom zanimanja za uobičajene aktivnosti.

Tuga, za razliku od depresivnog raspoloženja, predstavlja normalnu reakciju na neke, za osobu, negativne životne situacije i ona obično prestaje bez dodatnog ulaganja napora i rada na njenom prevazilaženju. Ožalošćenost je produženo stanje sniženog raspoloženja, koje je najčešće nastalo zbog gubitka značajne osobe i prirodna je reakcija na ovakvu životnu okolnost. Tuga ili ožalošćenost nisu dovoljni pokazatelji depresije, ali mogu biti dio njene simptomatske slike.

Ipak, ako osjećanje potištenosti intenzivno traje duži vremenski period, a pri tome se negativno odražava na svakodnevne aktivnosti, moguće je da je riječ o depresivnoj epizodi.

Depresivna osoba često ne može da se fokusira na tok razgovora ili da zapamti ono što drugi govore. Razgovor za njih može da bude mukotrpan, a sam proces zadržavanja pažnje iscrpljujući. Često govore sporo, nakon dugih pauza i veoma tiho. Ipak, depresija može da se ispolji i na druge načine. Neke depresivne osobe ne mogu mirno sjediti, nemirni su i užurbani. U određenim slučajevima dolazi i do zanemarivanja lične higijene.

Simptomi depresije:

• Značajno smanjeno zanimanje za većinu aktivnosti
• Nesanica ili hipersomnija
• Značajno gubljenje ili dobijanje na tjelesnoj težini
• Osjećanje krivice ili bezvrijednosti
• Neodlučnost
• Umor
• Problemi sa koncentracijom
• Psihomotorička usporenost ili nemir
• Ponavljajuća razmišljanja o smrti ili samoubistvu

Dijagnoza depresije se tipično postavlja na osnovu nekoliko znakova, od kojih su raspoloženje duboke tuge koja nije u skladu sa stvarnom životnom situacijom i gubitak zanimanja za aktivnosti koje su do tada predstavljale zadovoljstvo najistaknutiji. Prosječna neliječena epizoda depresije traje 6-8 mjeseci, a nekad i duže. Smatra se da depresivne osobe negativno procjenjuju sebe, druge osobe i svijet u kojem se nalaze.
Depresija se često javlja sekundarno tj. kao posljedica izražene i dugotrajne anksioznosti.

Kognitivne psihoterapije se smatraju jednim od najefikasnijih tretmana depresivnog raspoloženja.

5. Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP)

Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) karakteriše postojanje opsesivnih/prisilnih misli/slika i prinudnih radnji (koje osoba ima doživljaj da „mora“ obaviti). Ovaj poremećaj spada u grupu anksioznih poremećaja, pri čemu izraz “opsesivno” podrazumijeva prisilne misli ili slike, koje pojedinac ne želi imati, a koje se stalno vraćaju. Kompulzije predstavljaju podsticaj da se poduzme neka radnja ili serija radnji, tj. stereotipnih ponašanja, čija je osnovna funkcija poništavanje ovih neželjenih misli i slika.

Kod osoba sa opsesivno-kompulzivnim poremećajem ovakve misli/slike i radnje okupiraju osobu najmanje sat vremena dnevno, a često i mnogo duže, te je ometaju u socijalnom, radnom i interpersonalnom funkcionisanju. Opsesija može da bude jedna misao/slika, ali i više njih, pri čemu se ovakvi sadržaji mogu javljati bez konkretnog uzročnika ili situacije koja im prethodi. Paradoksalno, ovakve misli  su vrlo često u suprotnosti sa vrijednosnim sistemom osobe koja ih doživljava (Npr. brižna majka ima opsesivne misli da će nauditi svom djetetu).

Uprkos pokušajima, jako je teško fokus sa opsesivnih misli/slika prebaciti na nešto drugo, kako bi to inače bio slučaj da su u pitanju uobičajeni unutrašnji sadržaji, koji ne izazivaju strah. Ironično, što se više pojedinac trudi da ne razmišlja, izbjegava ili se distraktuje, ovakve misli/slike se sve češće vraćaju. Osoba može prepoznati koliko je apsurdna ili nelogična njena opsesivna misao, ali pokušavajući da se odbrani, pogrešnim strategijama, dovodi do sve veće preokupacije ovakvim sadržajima.

Najčešće opsesije su:

• potreba za tačnošću
• simetrijom
• izbjegavanje predmeta koji su “zagađeni”
• strah da će povrijediti sebe ili druge
• ideje opasnosti (provjeravanje vrata, struje, šporeta)
• seksualne misli
• religiozne opsesije

Kompulzivno ponašanje, tj. ponavljanje neke radnje, se često od strane osobe koja ima opsesivno-kompulzivni poremećaj prepoznaje kao besmisleno, pa ona ulaže velike napore da pruži otpor realizaciji te radnje. Kompulzivna radnja je povezana sa opsesivnim mislima (npr. čovjek koji kompulzivno pere ruke ima i opsesivne misli i strah od prljavštine i infekcije), a njihova osnovna funkcija je upravo eliminisanje tih misli. Kompulzije mogu biti vanjske (npr. paljenje i gašenje svjetla određen broj puta) i unutrašnje (npr. ponavljanje molitve ili mentalno brojanje).

Najčešće kompulzije su:

• pretjerano pranje-čišćenje
• provjeravanje
• brojanje
• mentalni rituali (ponavljanje riječi, fraza ili molitvi)
• traženje potvrde
• slaganje stvari određenim redom ili prema uzorku

Kao jedan od najdjelotvornih oblika terapije opsesivno-kompulzivnog poremećaja pokazala se kognitivno-bihejvioralna psihoterapija.