Vrtoglavica je glavni simptom poremećene ravnoteže i uvijek je treba shvatiti kao upozorenje, da je iz nekog razloga izgubljena kontrola nad stvarnim osjećajem položaja, kretanja i orjentacije u prostoru.

Sistem za održavanje ravnoteže kod čoveka je veoma složen. U održavanju ravnoteže učestvuju veoma kompleksni mehanizmi koji primaju i usklađuju informacije iz različitih senzornih organa.

Organ za sluh i ravnotežu je unutrašnje uho, i VIII kranijalni, moždani nerv n. vestibulocochlearis od kojih n. cocchlearis, sprovodi živčane nadražaje, a n. vestibularis nadražaje, statike (držanja) i dinamike (pokretanje) glave.

U održavanju ravnoteže učestvuje i oko (vid), lokomotorni aparat, mišići, CNS. Sve dobijene informacije iz ovih različitih senzora prima naš mozak i ukoliko se one razlikuju od onih na koje smo navikli, javlja se vrtoglavica, poremećena ravnoteža. Vrtoglavica nije bolest već simptom koji ukazuje na poremećaj u ovom složenom sistemu koji treba istražiti, simptom za koji pacijenti kažu da je neprijatniji od simptoma bola i izaziva vrlo izraženi strah.

Organ za sluh i ravnotežu, unutrašnje uho, sastoji se iz tri semicirkularna, polukružna kanalića, postavljena u tri ravni prostora, tu su zatim mešinica utriculus i kesica/saculus. Tu su receptori čula ravnoteže, gdje se nalaze ćelije sposobne da reaguju na promjene položaja i različite pokrete glave. Stimulusi se zatim prenose vlaknima vestibularnog nerva i završavaju u vestibularnim jedrima.

Preko traktus longiduninalis medialisa, glavnog asocijativnog puta moždanog stable, ova su jedra povezana sa okulogirima, pokretačima očne jabicice i mišićima vrata, tako da svaki put kada glavu okrenemo u stranu oči i dalje mogu fiksirati određene predmete. U održavanju ravnoteže učestvuje i mali mozak jer dio vlakana iz vestibularnog nerva odlazi u flokulonodularni dio malog mozga.

Za održavanje ravnoteže veoma su bitne i vidne informacije koje u koordinaciji sa okulomotornim mehanizmima (okulogiri /pokretači očnih jabučica), daju informacije o pokretu tijela i njegove okoline.

O položaju glave u odnosu na tijelo informacije odašilju proprioceptori iz zglobova vrata. Tu su zatim proprioceptivni i eksteroceptivni impulse iz zglobova, mišića i kože koji stižu do CNS i na temelju ovih informacija se ostvaruje voljna i refleksna aktivnost.

Kao simptom, vrtoglavica se može izazvati i kod zdravih ljudi, recimo, okretanje na vrtešci. Najčešća je kod oboljenja koja mogu oštetiti ili iritirati unutrašnje uho, može biti posljedica virusnih oboljenja gornjih disajnih puteva, ukoliko dođe do upale labirinta. Zatim može se javiti nakon povreda ili infekcija srednjeg uha.

Nagli napad vrtoglavice prati Menierovu bolest. Ne tako rijetko uzrok vrtoglavice mogu biti stvoreni otoliti, spontano ili nakon povrede, gdje se najčešće pri ustajanju iz postelje, zatim okretanjem glave na desnu ili lijevu stranu, zavisno od toga gdje se otolit nalazi javlja vrtoglavica trajanja do 60 sekundi. To je benigni, paroksizmalni, pozicioni vertigo/BPPW. Dijagnostikuje se Halpajkovim manevrom, a terapija je oslobađanje otolita iz kupole polukružnog kanalića.

Vrtoglavica se kao simptom može javiti i kao posljedica promjena u vratnom dijelu kičme. Nastanak ovih vrtoglavica povezan je sa draženjem, iritacijom vratnog simpatikusa, jer je eksperimentalno nađeno da se vrtoglavica može izazvati ako se anestetikom blokiraju dorzalni korenovi simpatičkih cervikalnih vlakana koja obavijaju vertebralne arterije koje prolaze kroz poprečne nastavke prvih 6 vratnih pršljenova.

Uzrok leži u pretežno degenerativnim a ređe traumatskim promjenama kičme. Opisao ga je prvi Bare 1926. g., smatrajući da su vrtoglavice i smetnje sluha uzrokovane iritacijom zadnjeg dijela vratnog simpatikusa. Degenerativne promjene intervertebralnog diskusa smanjuju visinu interkorporalnog prostora, približavaju procesus uncinatuse, sužavaju postepeno intervertebralni foramen, gdje se zbog anatomski bliskih kontakata može dražiti vratni simpatikus. Objektivni nalaz je obično oskudan nasuprot bogatoj simptomatologiji.

Osjećaj poremećene ravnoteže je češće kontinuiran sa povremenim pogoršanjima. Osjećaj nestabilnosti pojačava naglo okretanje glave, pogled u plafon, u pod. Javlja se u prinudnim položajima, kačenja zavesa, zabačena glava kod pranja kose. Pored vrtoglavice može se javiti trnjenje lica, zujanje u ušima a nekada može biti praćena nagonom na povraćanje.

Kod starijih osoba i same arterije vertebrales mogu više ili manje biti zahvaćene arteriosklerotskim promjenama, što može dovesti do poremećene cirkulacije u vertebro bazilarnom slivu-VB insuficijencije, gdje pored vrtoglavice može biti prisutna i glavobolja, prolazna gluvoća, nestabilnost pri kretanju. Do vrtoglavica mogu dovesti i milimetarska pomeranja faset zglobića, koje pritom šalji “pogrešne informacije mozgu“ da se tijelo kreće, a ono ustvari miruje. Kod svih ovih pacijenata pored ove simptomatologije, možemo ali ne moramo imati i tegobe i bolove u vratnom dijelu kičme. Dijagnoza se postavlja osim pregledom, RTG snimkom pp i Doplerom krvnih sudova glave i vrata.

Terapija ovih stanja, posebno vrtoglavice kao simptoma veoma neprijatnog, za pacijenta obično neprijatnijeg od bola, je pored fizikalnih, korišćenje mehano procedura. Ovdje je kiropraktika terapija izbora. Naime, djelujući na intervertebralne zglobove, radeći anatomsku korekciju; korišćenjem zatim intermitetntne trakcije djelujući na separaciju pršljenova, samim tim i na interkorporalni prostor, suženi intervertebralni foramen i smanjiti nadražaj na krvne i nervne strkture, pa se uz vraćanje normalne pokretljivosti vratne kičme povlače svi neprijatni simptomi, gubi se onaj parališući osjećaj straha pa se poslije jedne ili par intervencija osobe sa ovim tegobama vraćaju normalnim svakodnevnim aktivnostima.